NOĆ VEŠTICA
(ne čitaj ako ti je frka)
Bila je Noć veštica. Deca iz kraja su se skupila spremna za lov na slatkiše. U ekipi je bilo 3 zombija, 2 duha, 2 Hari Potera, 1 zeka, 1 veštica i 1 princeza. Svako je imao spreman džakčić za svoj plen. Njih DESETORO otišlo je na početak ulice i odatle su redom krenuli od kuće do kuće. Pozvonili bi ili pokucali na vrata, “uplašili” domaćina i ispružili džakčiće da dobiju “nagradu”. Do 12 kuće svi džakčići su već bili skoro puni i mlađa deca su se umorila. Njih petoro se pozdravilo sa ostatkom ekipe i zadovoljno otišlo svako na svoju stranu. PETORO je nastavilo dalje. 2 zombija, 1 Hari Poter, 1 veštica i 1 princeza su se uputili ka 13. kući…
13. kuća je bila jedina kuća u kraju u kojoj se stanari nisu zadržavali dovoljno dugo da upoznaju komšiluk. Često su se menjali. Niko nije znao zašto. Naravno, bilo je i perioda kada je kuća bila prazna… Čak, ovo je prva Noć Veštica, koje se ova ekipa mališana sećala, da je u kući bilo nekog. Iako je bio mrak na prilazu i u dvorištu, u sobi na spratu videlo se svetlo. Na samom ulazu u dvorište bilo je malo premišljanja među decom: “Ući ili ne ući?”. Tokom godina načuli su razne priče o ovoj kući: U njoj žive duhovi; Veštice je koriste za različite rituale; Na tavanu je čudovište koje jede ljude; U podrumu se krije serijski ubica itd. Dečaci u kostimima zombija su smatrali sve to uzbudljivim i jedva čekali da pokucaju na vrata, Hari Poter i princeza su se plašili, a veštica je samo htela još slatkiša i nije je bilo briga za priče o kući! Na kraju je rezultat bio 3:2 za “UĆI”. Krenuli su kad su videli da devojčica u kostimu zeke žuri ka njima pa su je sačekali. “Ipak nisi otišla kući? Kul!”, rekao je mlađi zombi. Zeka je odmahnuo glavom. “Ok, kako god, sad ulazimo.”, rekao je stariji zombi i ušli su u dvorište.
Dvorište je izgledalo normalno. Trava jeste bila visoka i žbunovi divljih ruža su išli na sve strane ali je to bilo nekako očekivano s obzirom da niko tu nije stvarno (duže) živeo već godinama. Prilično sporo i u neobičnoj tišini (iako je na ulici bila graja i poprilično živo) su prešli put do ulaznih vrata. Zbili su se jedno uz drugo i pokucali na vrata. Tišina. Sačekali su nekoliko momenata i pokucali su ponovo. Bez odgovora. Uz primetno olakšanje na licima okrenuli su se da krenu. Začulo se blago škripanje. Svetlo na spratu se ugasilo. Vrata su se otvorila. Srca su htela da im iskoče iz grudi dok su se ponovo okretali ka kući. Koga li će ugledati na vratima?! Staru babu sa ogromnim nosem i šiljatom bradom; Muškarca sa povezom na oku i ogromnim ožiljkom na obrazu; Mladu ženu koja lebdi u prozirno beloj haljini sa tužnim izrazom lica i sl. Ali ne, ono što ih je čekalo bilo je mnogo strašnije! Ništa! Stajali su tu zatečeni i gledali u mrak. Da ih je neko u tom momentu pitao, rekli bi da im se naježila i najmanja dlačica na telu. Spontano su napravili korak unazad. Dalje od toga nisu išli. Samo su stajali tu i disali. Kada su im se oči malo privikle na mrak videli su da su pravo od vrata stepenice koje su vodile na sprat. Na dnu stepeništa sa desne strane bio je stočić i na njemu činija sa bombonama. Sa leve strane je bio čiviluk na kojem su visile dve veće jakne i jedna dečija, a ispod je stajalo tri para gumenih čizama. Pod mesečinom, veće čizme su izgledale kao da su tu od prošlog veka, prekrivene sa tonom prašine ali su dečije čizmice bile očigledno “sveže” blatnjave. Što su više gledali manje je bilo strašno. Deca su se malo opustila i, ohrabljen, Hari Poter je prišao i kucnuo još jednom. U tom momentu nešto iza njih je šušnulo. Veštica je vrisnula i pojurila ka napred. Preplašeni nastalom situacijom i ostali su počeli da vrište! Uleteli su u kuću jedno za drugim i zalupili vrata! Naslonili su se na vrata i “gurali” ih što su jače mogli dišući isprekidano. Nakon nekoliko minuta bez dešavanja, krenuli su prvo da šapuću a onda i da pričaju. Ušli su u nečiju kuću bez pitanja! Morali su pod hitno da izađu odatle ali… šta ako je NEKO ispred?! Opet je nastala panika. Princeza je bila najhrabrija i polako je provirila kroz prozor. U dvorištu nije bilo nikog ali… pogled joj je privukla ulica.
Tamo je, sa druge strane ulice, sa mamom stajala njihova drugarica u kostimu zeke…
Vrata su se zaključala. Svetlo na spratu se upalilo.
KOD IGRALIŠTA
(ne čitaj ako ti je frka)
Na periferiji grada postojalo je jedno staro, napušteno igralište koje su deca nekada obožavala. Ljuljaške su škripale na vetru, klackalice su bile zarđale, a pesak za najmlađe na sredini igrališta je bio prekriven lišćem i raznim đubretom. Pored igrališta stajala je poluizgrađena, napuštena zgrada, za koju su svi pričali da je ukleta i da niko nikada nije uspeo da je završi.
Tina i njeni prijatelji, Ivan i Nikola, često su prolazili pored tog mesta, ali su ga se nekako uvek više plašili nego što ih je zanimalo. Međutim, jednog popodneva, njih troje su odlučili da odu do igrališta i vide šta se zapravo krije u toj zgradi.
Kad su stigli, šum vetra i škripanje zarđalog igrališta stvarali su jezivu atmosferu. Ulaz u zgradu bio je poluotvoren, a unutra su se mogli videti samo mračni hodnici i polomljeni prozori. „Hajde, idemo unutra samo na minut“, predložio je Nikola. Tina i Ivan su gledali u njega sa neodobravanjem ali su ipak ušli.
Odmah su osetili hladan vazduh koji je nosio miris vlage i truleži. Hodnici su bili mračni i hladni, zidovi prepuni grafita, a na podu razbacane stare daske i komadi betona. Na jednoj gomili izlomljenih cigli nedaleko od ulaza ležala je neka debela sveska, prekrivena prašinom i paučinom. Ivan je podigao i otresao. Bio je to stari dnevnik. Listajući stranice, pročitali su kako je jedan od radnika na gradilištu, čovek po imenu Petar, iznenada nestao pre mnogo godina, bez traga i objašnjenja. Njegov poslednji unos u dnevniku govorio je o nekom čudnom osećaju da ih „nešto prati“, o šapatima u hodnicima i o tome da zgrada nije ono što izgleda.
Dok su čitali, začuli su lagane korake iznad sebe. „Da li ste čuli to?“ , prošaputala je Tina. Odjednom su se svetla na njihovim telefonima ugasila, a iznad njih se začuo dubok, prigušeni šapat, kao da zidovi zgrade hoće da ih upozore da nisu dobrodošli.
Bacili su svesku na gomilu gde su je našli i požurili da izađu, ali hodnici su se činili kao da se menjaju — svaki put kada su se okrenuli, put ka izlazu bio je drugačiji. Delovalo je kao da zgrada želi da ih zarobi i da ih zadrži zauvek. Srca su im tukla ko luda dok su trčali kroz lavirint hodnika. Sa svakim korakom, osećali su hladan dah na vratu i mogli da čuju tihe glasove koji su ih zvali imenom. Konačno, naišli su na stepenište koje je vodilo ka izlazu. Trčeći uz stepenice, uspeli su da se izbore sa panikom i kada su otvorili vrata na spratu, ugledali su izlaz na kraju hodnika. Bukvalno su bez daha izleteli iz zgrade preko igrališta pa sve do ulice. Tu su konačno stali, jedva dišući. Kiša je lila. Okrenuli su se i pogledali ka zgradi. Na jednom od prozora stajala je mračna, zlokobna silueta čoveka koji ih je bez pokreta posmatrao.
Od tada, ni Tina, ni Ivan, ni Nikola nisu se usudili da priđu ni igralištu ni zgradi. A ona i dalje stoji na istom mestu. I dalje gradom kruže priče o njoj i svako ko priđe dovoljno blizu može kroz lagano škripanje ljuljaški da čuje i tihi, jezivi šapat vetra(?) kroz prazne hodnike.
U ŠKOLI
(ne čitaj ako ti je frka)
U školi je postojala stara biblioteka, ogromna i mračna, sa visokim policama koje su se pružale do plafona i prašnjavim knjigama iz nekih davnih vremena. Maja je često dolazila tu da uči — volela je mir i tišinu, ali i taj osećaj da je okružena pričama i znanjem.
Jednog hladnog novembarskog dana, ostala je duže nego inače, pripremajući se za važan test iz istorije. Svi su otišli i bila je sama. Dok je listala tešku, staru knjigu, primetila je da lampa iznad njenog stola počinje da treperi. Malo je podigla pogled, ali nije bilo nikoga u biblioteci osim nje. Iznenada, tiha tišina se prekinula neobičnim šaptom koji je dopirao iz dubine biblioteke, negde iza police preko puta nje. „Vrati… vrati… vrati…“, čulo se tiho, gotovo nečujno. Maja je zastala i zadrhtala. Pogledala je oko sebe, ali sve je opet bilo pusto i tiho. Šapat je nestao, ali nešto u vazduhu joj je nagoveštavalo da nije kraj. Ipak, odlučila je da se ne prepusti panici i da se fokusira na test i istoriju. Ustala je da pronađe još neku literaturu međutim, njena pažnja bila je razbijena kada je na jednoj polici ugledala neobičnu knjigu, potpuno drugačiju od ostalih. Bila je stara, ručno povezana, bez naslova, sa tamnim koricama i zarđalim kopčama. Nikad je ranije nije primetila (a dolazila je često). Radoznalost ju je savladala i dohvatila je knjigu.
Kada ju je otvorila i krenula da lista (bila je pisana rukom) naišla je na poruku ispisanu crvenim mastilom: „Ko pokrade znanje, mora da plati cenu.“ Srce joj je poskočilo! U tom trenutku, svetlo se ugasilo i biblioteka je postala ledeno hladna. Maja je instinktivno ustuknula i krenula ka izlazu, ali vrata biblioteke su se zaključala sa glasnom škripom. Iz tame su počele da izranjaju senke između polica, knjige su se same otvarale, stranice se listale, a sa zidova su dopirali jezivi šapati i tiha melodija koja je podsećala na stari horor film. U sledećem trenutku, pred Majom se pojavila senka čoveka u dugačkom kaputu, bez jasno vidljivog lica. Glas joj je šapnuo: „Ovo je moja biblioteka sada. Ako želiš da izađeš, moraš da pronađeš skriveni ključ… Ali pazi, vreme ti ističe.“
Maja je mahnito krenula da traga po policama, dok je senka nestajala i pojavljivala se na različitim mestima. Svaki korak bio je praćen šuštanjem starih papira i hladnim vetrom koji joj je prolazio kroz kosu. Kako je prolazila kroz lavirint poznatih polica, gledala je u nepoznate knjige koje su delovale kao da su napravljene rukom sačinjenom od tame. Naišla je na jednu od njih koja se isticala – imala je naslov. Pisalo je “POČETAK”. Dohvatila je i otvorila. U njoj je bila čudna mapa biblioteke sa oznakom “Ključ” u mračnom delu iza stare enciklopedije. Sa sve većim strahom u grudima, Maja je otrčala do tog dela, osećajući kako joj se hladan dah sa senke približava. Odmah iza enciklopedije, trakom zalepljen za policu bio je mali, zlatni ključ – star, ukrašen zamršenim gravurama. Čim je uzela ključ, začula je strašan urlik i videla kako se senka obrušava na nju. Otrčala je ka vratima, gurnula ključić u bravu i odjednom se našla u osvetljenom hodniku ispred biblioteke. Vrata su se za njom zatvorila, a biblioteka je odjednom opet postala tiha i mirna, kao da se ništa nije dogodilo.
Te noći, dok je ležala u krevetu, začula je šapat koji je dolazio iz njenog ranca: „Vrati… vrati… vrati…“.
Kad ga je otvorila ugledala je žutu, pocepanu stranicu iz one iste knjige, sa porukom napisanom istim crvenim mastilom: „Cenu ne možeš izbeći.“
U ŠUMI
(ne čitaj ako ti je frka)
Bio je to neki dan u sred leta i raspusta. Porodica je bila na kampovanju u šumi. Mama, tata, sin i ćerka. Drugi dan posle ručka gledali su mapu i videli da je nedaleko od mesta gde su postavili šator ucrtan mali izvor sa vodopadom. Procenili su da je na oko 2 sata hoda i rešili da prošetaju do njega. Na putu ka izvoru nekoliko puta su skrenuli sa staze i videli tri veverice i jednog zeca. Uprkos skretanjima hodali su duže od očekivanog i drveće i žbunje je postajalo gušće. Tata je izvadio telefon da proveri mapu. Po mapi i njihovoj lokaciji koju je pokazivala, odavno su prošli pored izvora… Nije mu bilo jasno. Mama i deca su prišli telefonu da pogledaju i u tom momentu je krenulo da se smrkava. Zagrmelo je. Sevnulo. Na telefonu je iskočila poruka: ”NEMA SIGNALA. Lokacija nije dostupna.”. Ono što sledi se desilo u svega nekoliko sekundi… Nad onim malim parčetom neba koje se još videlo kroz krošnje drveća nadvili su se crni oblaci. U šumi je pao mrak. Vetar je krenuo da huče i kiša počela da lije kao da je neko prosipa iz ogromnih kanti direktno njima na glavu. Jedva su uspevali da udahnu od vode. Uhvatili su se čvrsto za ruke i krenuli da traže bilo kakav zaklon. Jedva su hodali od vetra i kiše pod malim svetlom ekrana telefona koji je tata držao… Možda su se pomerili tek nekoliko metara kada je devojčica primetila kolibu sa njihove desne strane. Zatim su je videli i ostali. Izgledala je staro i napušteno sa polupanim staklima na prozorima i odškrinutim vratima. Bilo je čudno i strašno jer mogli su se zakleti da nije bila tu ranije. Svakako, mokri do gole kože i drhteći sve više od hladnoće, zanemarili su glas koji je svako od njih čuo u svojoj glavi a koji je vrištao “NE IDITE TAMO!!!” i probijajući se kroz granje krenuli ka vratima. Kada su stigli do kolibe, na samim vratima, telefon se skroz ugasio. Ostao je samo MRAK. Ušli su u kolibu i seli na pod kod samih vrata.
Zaštićeni od kiše iscedili su odeću što su bolje mogli i krenuli da trljaju ruke i noge ne bi li se malo ugrejali. Za razliku od šume u kolibi je bilo neobično tiho pa su njihovo ubrzano disanje, pa čak i otkucaji srca, stvarali ogromnu buku. Kada su se konačno malo pribrali, dogovorili su se da prenoće tu, nadajući se da će nevreme do jutra skroz proći i da će po danu lakše naći put nazad. Povadili su grickalice koje su imali po rančevima , “večerali” i legli da probaju malo da odspavaju. Prošlo je svega nekoliko minuta kada se kroz tišinu koja je nastala začuo zvuk poput GREBANJA NOKTIMA po staklu. Dolazio je od napuklog prozora desno od vrata. Roditelji su u momentu skočili na noge i stali ispred dece koja su takođe ustala sa poda i pribila se uz njih. Opet je bila tišina. Stajali su tako par minuta dok im je strah ledio krv, kada se zvuk ponovio. Na istom mestu, isti zvuk.
Tata je pitao: ”Ko je to tamo?”. Tišina. Pa opet zvuk grebanja. Mama je pitala: “Ko je tamo, odgovorite?”. Nema odgovora. “Ma sigurno samo neka grana pod vetrom udara u prozor”, rekla je mama. “Možda je neko ko ne može da priča.”, rekla je devojčica. Tata je onda rekao: “Da li je neko tamo? Molim Vas odgovorite! Pljesnite JEDNOM ZA “DA” i DVAPUT ZA “NE”.”. Čulo se jedno TAP. “U pravu si, neko je tamo” rekao je tata devojčici. “Da li si tu da nam pomogneš? Da nas spasiš?”, pitala je mama- TAP TAP. “Jel’ si pobegao od nevremena kao mi?” upita tata- TAP TAP. “Da li živiš ovde u šumi?”, opet tata- TAP TAP. “Pustite mene da probam.”, reče devojčica sada malo opuštenija i zabavljena ovom novonastalom igrom, “Da li si dečak?”- TAP TAP. “Da li si devojčica?”- TAP TAP. Svi su se zagledali u čuđenju. Želeći da ispadne smešan dečak upita “Da li si uopšte ljudsko biće?”- TAP TAP.
STRAH SE VRATIO.“Da li si sam?”, jedva izusti mama- TAP TAP. Deca se jače pribiše uz roditelje. “Pa koliko vas je tu?”, upita tata- TAP. TAP. TAP. TAP. TAP. TAP… Tapšanje se brzo širilo kućom. Zvuk ih je okružio sa svih strana. Deca su krenula da vrište i svi zajedno su istrčali iz kolibe u šumu.
Sutradan kada je vlasnik kampa došao da obiđe kampere, našao je samo prazan šator. U desnom delu šatora bila je gomila mokre odeće i jedan pokvareni telefon.
U KUĆI
(ne čitaj ako ti je frka)
Mama, tata i dva sina (jedan od 4 i drugi od 6 godina) živeli su u kući na brdu. Relativno skoro su se doselili u taj kraj, nakon što su tatu prebacili na mesto direktora lokalnog ogranka. Bili su bogati i kuća je izgledala “bogato”. Bila je na sprat i imala je mnogo soba, a dvorište oko nje je bilo ogromno. Dečaci su se igrali i jurili po dvorištu veći deo dana, i roditelji su bili zadovoljni svojom odlukom da se presele iz grada i stana u predgrađe i kuću. Kuća je bila malo veća i imala više soba nego što je njima trebalo ali cena je bila dobra tako da su je kupili svejedno. Jedino što je i posle mesec dana provedenih tu bio problem je to što su se dečaci plašili da spavaju svako u svojoj sobi ali mama i tata su se nadali da će i to proći.
Jedno veče roditelji su rešili da izađu na večeru u grad i da ne vode decu. Pozvali su srednjoškolku iz komšiluka, koja je inače zarađivala džeparac tako što je čuvala decu iz kraja, da pričuva dečake. Klinci su se obradovali jer im se dopala kada su je upoznali nekoliko dana ranije u prodavnici. Čak im je kupila i po sladoled! Jedva su čekali da stigne. Kada je došla krenuli su da “skaču po njoj” još sa vrata pričajući u glas. Tata im je rekao da idu u svoju sobu i sačekaju je tamo. Nije im bilo drago ali su ga poslušali. Tata i mama su joj pokazali gde šta stoji, ostavili joj brojeve svojih telefona i rekli joj da nakon što uspava decu siđe u dnevnu sobu. Tu ima televizor i može da pogleda neki film dok ih bude čekala; oni će doći najkasnije do 23h. Pošto su se sve lepo dogovorili, roditelji su otišli.
Devojka se popela kod dečaka u sobu i zabava je počela. Igrali su se sa kartama, autićima, transformersima, crtali, pevali, plesali… Nakon dva sata igranja, dečaci su prestali da skakuću. Konačno su se izmorili i bilo je dosta. Dala im je da večeraju i spremila ih za krevet. Zaspali su do treće stranice priče za laku noć koju im je čitala. Ušuškala ih je, ugasila svetlo i sišla u dnevnu sobu.
Kada je ušla u dnevnu sobu, primetila je veliku figuru klovna u desnom ćošku i pomislila kako je sigurno nekom od dečaka bio rođendan ovih dana jer se figura nikako nije uklapala u ostatak enterijera. Sela je u fotelju i uključila televizor. Dok je šarala po kanalima počela je da je hvata neka blaga jeza. Bacila je pogled po sobi i zaključila da joj se figura klovna baš ne sviđa. Izgledala je nekako čudno. Imala je osećaj kao da je posmatra. Protresla je glavom, kao da će tako izbaciti ove misli iz nje i okrenula se ka TV-u. Pokušala je da prati radnju filma ali se nije osećala prijatno. Kad god bi pogledala ka figuri, figura je gledala u nju. “Baš sam šašava.”, pomislila je ali je ipak uzela ćebe koje je bilo prebačeno preko rukohvata troseda, ustala i prebacila preko klovna. Nažalost, nije pomoglo. Odgledala je još par scena sa grčem u stomaku a onda je ustala, otišla u hodnik i uzela telefon. Pozvala je oca i pitala da li može da ih sačeka u nekoj drugoj sobi jer je, iako zna da zvuči smešno, figura klovna plaši. Otac je prvo ćutao a onda joj je rekao da ode po dečake i da ih zajedno sa njima sačeka kod prvih komšija. Iako mu je rekla da se ne plaši baš toliko i da nema potrebe, on joj je samo ponovio “Odmah!” i spustio slušalicu. Uradila je kako joj je rekao.
Kada su nešto kasnije stigli roditelji su uspaničeno uleteli kod komšije u kuću. Pitali su je da im prepriča celo veče. Nakon što im je ispričala sve, uključujući i njen boravak u dnevnoj sobi nakon što je dečake stavila na spavanje, zanemela je. Počela je nekontrolisano da se trese i krenule su joj suze. Srce joj je ludački kucalo… Rekli su joj da oni nemaju nikakvu figuru klovna u kući. Da su im dečaci nekoliko puta rekli da su noću videli klovna kako se šeta po spratu ali da su oni mislili da izmišljaju da ih ne bi stavili u različite sobe.
Kada je došla k sebi, svi zajedno su otišli u njihovu kuću. Ušli su u dnevnu sobu. “Figura” klovna je nestala. Na podu gde je stajao klovn bilo je samo ćebe.